05.04. Mostarska Bijela
Kad je poprilično velik broj ljudi ove godine upisao Opću planinarsku školu HPD Prenj 1933. Mostar, očekivalo je sve ono što smo 05.04. doživjeli.
Mostarska Bijela, u planinskom lancu Prenj, na 475 mNv, za većinu nas je bila još uvijek neotkrivena.
Subota jutro, ekipa vodiča SPV Mostar, ekipica iz HGSS-a, i nas veliki broj okupio se ispod Bijelog Brijega, kod stadiona. Vožnja autobusom do mjesta s kojeg smo poslije etikete putnika postali planinari trajala je kratko, ali slatko.
Naša avanturica je počela jako dobrom organizacijom od strane vodiča, prebrojani smo, i lagano se uputili ka cilju. Put je ispočetka bio asfaltiran, prošli smo kraj prekrasnog krajolika, ali i kraj onog dijela gdje većinu uhvati tuga, jer shvatimo kako je jedan dio prirodne ljepote uništen. No, ostaje nada da će jednog dana i taj dio opet biti kakav je bio, priroda uvijek i zauvijek učini čuda.
Nakon asfalta nas je dočekao šljunak i kamenčići, potok koji protječe smo preskakali (čitaj: preplivali :D) nekih 6-7 puta, voda je dovoljno hladna da utrnu noge, ali ne dovoljno da nas zaustavi. Diviš se ljepoti i prelaziš dalje i svaki dio oduzima dah.
Dalje put vodi kroz šumu, netaknutu prirodu, čas uzbrdo čas ravno i nizbrdo, ali znaš da na kraju stoji ta neka ljepota koju tek trebaju oči vidjeti.
Put prelazi nas sigurno 80ak, moguće i više, priča se razvija, smijeh se čuje i vlada pozitivna energija. Svi smo malo umorni, ali sretni.
Dolazimo pred sami kraj, prelazimo mali mostić, dovoljno siguran da pređemo jedni za drugim dok hladni potok teče odmah ispod.
Odmorimo kratko, poručamo što smo spremili i podijelimo se u grupe kako bismo otišli vidjeti pećinu, osjetiti hladnu vodu što teče i doživjeli osjećaj koji je neopisiv.
Prođe se nekoliko metara šume, prođe se i hladna voda kroz pećinu dugu 80 metara, široku 1m i visoku nekih 10ak metara i ugleda se zadivljujući vodopad i snop svjetlosti koji se pokušava provući iznad nas i uživamo u pogledu. Zaboravih napomenuti – voda koja teče je kristalno čista voda za piće. Kako ne postati zahvalan?
Nakon tih prekrasnih trenutaka, skupljamo se i polazimo natrag. Pri povratku, u grupama, se penjemo na vidikovac i još jednom nam ta priroda oduzima dah.
Doma smo svi došli sigurno poprilično umorni, zahvalni i s nekim lijepim osjećajima.
A kako bismo se mi kao polaznici Opće planinarske škole osjećali upravo tako, kao što smo se i cijelim putem osjećali sigurno, pobrinuli su se i stvarno napravili sve naši vodiči i pripadnici HGSS-a.
Opet postavljam isto pitanje, kako ne biti zahvalan?