Nakon teorijskog dijela što u školi i što na Bogodolu, gdje smo se i dobro “ispekli na suncu”, ali i dobili hrpu informacija, svašta korisno saznali, neko znanje obnovili, a ponešto i zapamtili, uslijedio je i posljednji izlet za ovu, dosad, najmnogobrojniju, generaciju planinara, a vjerujem i budućih članova gorske službe spašavanja, vodiča, alpinista i speleologa. Kako sredinom tjedna najaviše voditelji škole i vodiči posljednji izlet je – izlet iznenađenja. I bi iznenađenje!
Iako smo ih pokušavali lomiti i slomiti, izvući i najmanji dio informacije, nismo uspjeli (osim možda onih koji su ostali na kavi kod Eme), sačuvali su svoju tajnu do kraja. Čak su nas i lažnom anketom navodili na krivi trag i dok smo se mi crvali i prema anketi nadali Vranu, čisto da ne kvarimo niz na slovo V, oni nas odvedoše u potpuno suprotnome smjeru, put Nevesinja i planine Crvanj. Nakon više od sat vremena vožnje stigli smo do sela Borovčići, 20 km sjeverno od Nevesinja i nastavili neki autom, a neki i pješice do zaseoka Prkovići odakle i počinje uspon. Na samom ulazu u zaseok dočekao nas je sretni Sreto (op.a. zbog tolikog broja ljudi u selu), jedini stanovnik ovog zapuštenog i oronulog, a vjerujem nekad lijepoga mjesta. I on nas kao pravi domaćin iznenadi otvorivši kapiju da ostavimo auta i ponudivši nam i da uđemo u kuću ako nam je potrebno.
Čim smo se okupili i sad već tradicionalno prebrojali, krenusmo u osvajanje iznenađenja. Na samom početku dočekala nas travnata padina do vrha Kosjerovo na 1429 mnv, prvi umor i prva pauza. Od tog vrha prolazimo kroz bukov šumarak, prelazeći livade posute raznovrsnim cvijećem i nepokošene pašnjake.
Ljepotu ovog kraja je i krajem 19. stoljeća opisao njemački putopisac Heinrich Renner u svom djelu “Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko” sljedećim riječima:
“Rascvjetalo alpsko bilje vrlo diskretnih boja raduje oči. Bujni pašnjaci, po kojima pase stoka, smjenjuju se s poljima koja su već pokošena. Kraj se doima mirnim, kao neko njemačko selo nakon završenih radova.”
Cvijeća na svu sreću još uvijek tu ima, kao i bujnih pašnjaka i kraj odiše spokojem, ali nema više stada na ispaši, a nema ni pokošenih polja. Nema više gotovo nikoga da ih pokosi. Ostavljajući cvjetne livade i pašnjake iza sebe, pred područjem ispred vrela Močila, dočeka nas završni uspon na Zimomor, najviši vrh Crvnja na 1920 mnv.
Popevši se shvaćamo da nadaleko nema više točke od naše, a pogled sa Zimomora otkriva raznolikost i ljepotu hercegovačkog krajolika. Na jugozapadu se nalazi Velež, na sjeverozapadu Prenj, na sjeveru se vide Visočica i Treskavica, a prema istoku se prostire visoravan Morine, koju nazivaju i hercegovačkim Tibetom zbog specifičnog krajobraza. Preko visoravni Morine dalje se pruža pogled na Leliju i Zelengoru, pa sve do Maglića, Volujaka i Bioča.
Legenda kaže da je planina dobila ime po tome što se u proljeće snijeg “ucrva”, a crvi iz snijega nagrizaju i uništavaju šumu. Istinito ili ne, ima smisla jer Crvanj većinom oskudijeva šumskim pokrovom. Vjeruje se i da je njezin najviši vrh Zimomor dobio ime po tome što zimi snijeg i mećave pomore sve živo, u što i nije teško povjerovati nakon jakog i hladnog vjetra koji nas je dočekao na vrhu.
Nažalost, izgleda da su domaća planinarska udruženja nepravedno zaboravila ovu planinu pa tu nema planinarskih objekata, nema ni markacija, ali nisu planinari koje smo susreli kako odmaraju na vrhu.
Nakon ića, pića i selfića, a i zbog hladnoga vjetra, vraćamo se istim putem natrag, spustivši se niz prvu padinu, ostatak ture nam je “pod nogu”, lagano livadareći osvrćemo se na Zimomor i sad nam izgleda predaleko i da bi za života stigli do njega.
Hvala ekipi koja je smislila ovaj “pakleni plan”, hvala svima koji su pristali na ovaj put u nepoznato, hvala i Crvnju, kojem ovakvo ime nikako ne priliči, već neko puno ljepše, jer je zaista divan sa svojim nestvarnim predjelima.
Polaznica 14. planinarske škole
